How did all my dreams turn to nightmares? - EDD vol. 3

Promijenila sam se. Bolesti su me promijenile. Nisam više ona povučena osoba koja jedva izgovori dobar dan jer se boji da će je netko krivo pogledati. Mada sam još uvijek blijeda.


Trenutno sjedim na krevetu pišući ovaj post, a u glavi mi se vrte svakave misli, anksioznost me obuzela kao i svake večeri, ali nedam se, pjevam "Don't stop me now" od Queen iako ne znam pol teksta, i plešem koliko se može u krevetu (ovo je krivo zvučalo).

U ovih dva mjeseca toliko se stvari desilo u mom životu, neke dobre, a neke loše. Jebiga, to je život, ne Pedest nijansi sive.

Od relapsa svih boleština koje sam nakupila u zadnje dvije godine (poremećaj prehrane i anksiozni poremećaj) do potrage za "izgubljenom" polusestrom, do ponovnog uspostavljanja kontakta s tatom...
Ima puno toga, pa neću odugovlačiti.

Početak godine je sam po sebi dosta napet, a da ne govorim o početku polugodišta.
Otišla sam jedan dan u školu i super je prošlo, skoro su pozvali hitnu :D
U školi sam cijeli sam dan jela, dosta crne čokolade da mi se povisi šečer u krvi, ali me prije ručka  uhvatila takva slabost da mi se počelo vrtjeti u glavi i mutiti pred očima. Nastala je cijela zbrka oko toga, jer sam bila hospitalizirana prije manje od mjesec dana, pa je škola inzistirala da nazove hitnu dok sam ja inzistirala da odem na ručak jer sam znala da će mi biti bolje kad pojedem nešto "jače".
Kad sam pojela, slabost i vrtoglavica je prestala, ali sam bila užasno umorna i jedva sam držala oči otvorene taj jedan sat poslje ručka. Kad sam došla doma, izgledala sam ko da sam se upravo vratila iz ludnice. Podočnjaci do poda, bila sam blijeda ko krpa, a oči su mi bile izmučene.

Nakon mnogo sati razgovora s psihijatrom i liječnicom, odlučila sam da ću pauzirati godinu jer nisam u stanju polagati nastavu.

Iz bolnice sam puštena prerano. Trebala sam još dobiti 4, a dobila sam 2 kile, ali kako je bio Božić, pustili su cijeli odjel doma te samo oni koji su trebali su se vratili.

Dolazimo do sljedeće stavke, a to je moj tata. Mama ga je ostavila kad sam imala 3 godine. Svih ovih godina se pokušavao povezati samnom, ali znajući tko je on i što je napravio drugima jednostavno nisam željela da se povežem s njime. Jedan je od onih tipova koji misle da znaju sve, a nemaju pojma ni o suhoj šljivi.

Kada sam završila u bolnici, morao je obuzdati svoj ego i staviti ga po strani.
Ne shvaćajući kakva je situacija, kada me je vidio u bolnici sa sondom u želudcu, shvatio je ozbiljnost situacije.
Cijeli se odjel družio za vrijeme boravka, imam predivne uspomene od tamo, a to je njemu očito smetalo, ili se želio iskazati, pa je u bolničkoj sobi, s drugim pacijentima i njihovim posjetiteljima počeo vikati na mene, pa ga je sestra pozvala van, a kad se vratio bio je manji od makova zrna. Not today, bitch!

Nakon puno svađanja o mojem polaganju razreda, gdje je svašta pokušavao; i glumiti boga oca (to pali kod druge polusestre, ali ja sam tvrđi orah), i ucjenjivati me (dat će mi broj od moje polusestre ako završim razred), pa čak i prijetiti, toliko sam se iznervirala u jednom trenutku da sam mu rekla sve o mojim bolestima jer nije ni želio pročitati moje nalaze. Da je prestanak jedenja znak da ne želim živjeti, jer čovjek ne može preživjeti bez hrane, a ja sam ubrzo i postala svjesna toga, i što sam više upadala u začarani krug, postalo mi je svejedno hoću li živjeti ili ne. I na kraju, da se od izgladnjivanja umire. Ne od gladi, jer sam jela u malim količinama, već od srčanog udara.
Kad osoba ne unosi hranu u sebe, prvo tijelo troši zalihe masti te dolazi do mršavljenja, a kada potroši sve masti, počinju se trošiti mišići. Srce je mišić, a ono se tada najviše troši te može doći do srčanog udara koje će pothranjeno tijelo teško preživjeti.
Nisam sigurna da li on razumio sve što sam mu ispričala, jer je to jako puno informacija, ali je skužio da se od toga umire, pa je ostao u malom šoku, kao i svi kojima objasnim što se dešava samnom.

Počela sam svakog jutra raditi jogu, jer se činila bolje rješenje od Misara ili Fevarina,.
Još uvijek me bole mišići od napora, ali se totalno isplati! Jutro i večer su najgora doba jer sam tada najviše anksiozna, a nakon joge sam opuštena i ne toliko depresivna, ako me razumjete.

Najgore još nije prošlo, ali se nekako držim i okružujem dobrim ljudima koji su mi najveća potpora, a vi ste jedni od njih! Zaista, ostavljate mi predivne poruke koje mi uljepšaju dan.

<3

M.

Instagram: @_moonstears_
Facebook: moonstears