Što se dogodilo? EDD- kraj

Tu sam! Živa sam i donekle zdrava!
Da nastavimo tamo gdje smo stali, nakon mog zadnjeg posta nastavila sam se oporavljati od ED, te sam dobila na masi dosta brzo, no moje psihičko i fizičko zdavlje je bilo ozbiljno narušeno. Iako danas više nemam poremećaj u prehrani, nastojim pružati potporu curama koje su u raljama te opake bolesti, te pokušavam smanjiti dijetnu kulturu oko sebe.



Nažalost, nisam mogla završiti osnovnu školu među svojim vršnjacima, već sam polagala razredne ispite i za sedmi i osmi razred. Ne bih to nikome preporučila.

Većina žena nakon poroda se ne sjeća svoje trudnoće, a ja se ne sjećam puno toga dok sam bila bolesna, jedino što se sjećam je taj osjećaj gladi, bezvoljnosti, očaju, slabosti, točnije umiranja.

Sjećam se da nisam željela prestati dok ne umrem. Nisam željela živjeti, nisam imala razloga. Bila sam usamljena, prestrašena i tužna. Dugo vremena nakon oporavka nisam pronalazila smisao u životu.

Kao malo dijete, bavila sam se umjetničkim klizanjem, ali sam prestala s 8 godina zbog obaveza. u 12. mjesecu 2018. se otvorilo malo božićno klizalište 5 minuta od moje kuće, pa sam počela dolaziti i ponovno sam se iznova zaljubila u taj sport. Klizanje je bilo moj ispušni ventil, s obzirom da je moja psiha još uvijek bila narušena, a djed teško bolestan, bilo je sve teže i teže stalno boraviti u kući.

Upisala sam se u klub, te ozbiljno počela trenirati. Klizalište je na drugom kraju grada, pa ako ste po tramvajima i busevim vidjeli jednu curu u ljubičastom kaputu, koja se natezala s torbom većom od nje, postoji velika mogućnost da sam to bila ja.

Nikada nisam imala socijalne vještine, pa se nisam ni zbližila s curama na treninzima, pa sam uvijek bila usamljena, no sve se promjenilo u 4. mjesecu ove godine.
Izašla sam s dugogodišnjim prijateljem, koji me je upoznao s svojom curom, koja me je upoznala s drugim ljudima s kojima sam počela izlaziti van. Vodila sam se onom "Fake it till you make it", puno sam pričala, a malo otkrivala o sebi, jer sam odlučila da je najbolje da ne znaju ništa o mojem zdravlju, zato jer ne želim da me žale ili išta takvo, i iskreno mislim da sam dobro odlučila.

Par tjedana nakon što sam počela izlaziti van, postala sam sretnija, ljudi su bili tu za mene, unatoč tomu što ne znaju cijelu moju priču, uvijek su bili spremni pomoći.
Svaki se dan čujem sa svima, iako sam već više od mjesec dana na moru, a oni jedva čekaju da se vratim u Zagreb, mobitel mi stalno zvoni od svakavih poruka i poziva, trebalo je vremena da se na to naviknem, lol.

Uspjela sam i položiti osmi razred, a upisala sam hotelijersko-turističku školu, na što sam jako ponosna. Nova školska godina je skoro tu, a ja jedva čekam upoznati nove ljude u školi, jer od ove godine krećem na normalnu nastavu. Jesam li nervozna zbog toga? Definitivno, no nakon svog sranja kroz koje sam prošla, nova škola je samo šlag na torti.


Nakon što sam prošla kroz pakao pshičikih bolesti, krenula sam dalje. One su me osnažile, ali su i ostavile neizbrisive ožiljke na meni. Iako će ta osoba koja ne vidi smisao života uvijek biti dio mene, nadvladat će je ona pozitivna, duhovita i dosta sarkastična osoba. Svi mi imamo svoje ožiljke, no oni nas osnažuju i tjeraju da krenemo dalje.

I molim vas, ako poznate nekoga tko ima sličnih problema, pomozite mu da potraži pomoć, i budite tu za njega.

Uvijek mi možete poslati mail na: arianastears@gmail.com ili se javiti u dm na ig @nina_gradac