Pismo mojoj anksioznosti.

Draga anksioznost,
duguješ mi sve one divne trenutke na ljetovanju koje sam propustila jer si me ti kočila. Sve neprospavane noći, neopravdane sate u školi, propuštene treninge, finu klopu koju sam se ustručavala probati "jer se mogu otrovati hranom", one filmove koji su igrali u kinima koje nisam uspjela pogledati do kraja...
Duguješ mi jako puno. U većim si dugovima od Grčke i Portugala, a nikada mi nećeš vratiti to vrijeme kad si upravljao sa mnom. Još uvijek si velika prepreka u mojoj glavi, i neću te se tako lako riješiti, ali me nećeš spriječiti da uživam u životu.
Svaki put kad mi šapneš u bazenu da ja ne mogu trenirati plivanje, da ću dobiti napadaj panike i početi se daviti, unatoč tome što treniram plivanje. Stala bih na sredini duljine, ali bih morala nastaviti dalje.



Kad bi me uhvatila glad, ne bih uzela fin ručak, već neko bezukusno pecivo da se ne otrujem hranom. Čovječe, pa bilo me je strah popiti običnu vodu jer si mi ti šaptao da bih se mogla otrovati. Vodom. Koliko god mi je to glupo zvučalo, poslušala sam te.
Upravljao si sa mnom više od godinu dana bez prestanka, a onda sam te prestala slušati.

Izlazila sam s prijateljicama i pravila se kao da je sve u redu, a u sebi sam se borila s tobom da me ne nadvladaš i da ne počnem paničariti u sred grada. Jednom skoro i jesam, ali sam te nekim čudom uspjela nadvladati.

Malo po malo, počela sam te sve više i više pobjeđivati, dok jednog dana nisam shvatila da ne razmišljam o tebi nekoliko tjedana. Nekoliko tjedana se pretvorilo u nekoliko mjeseci, i tada sam se preporodila. Jela sam sve, dobro, ne baš njoke u umaku od gorgonzole itd. ali sam jela sva tri obroka.

I onda si me, na početku lipnja pogodio, kao grom iz vedra neba. Strah koji si mi tada priuštio nikada neću zaboraviti. Tresla sam se ko šiba cijelu noć, i nitko me nije mogao smiriti.

Nisam mogla ići u školu, ali sam na svu sreću napisala skoro sve ispite za kraj godine, pa i nisam toliko propustila.

Lipanj i srpanj su bili pakao. Pokušala sam skrenuti misli na nešto drugo, pa sam ponovno otvorila blog i počela pisati, što mi je mrvicu i pomoglo, ali sam bila u većoj banani nego prošle godine.

Situacija se popravila kad sam otišla na more, gdje sam se brinula za male rođake i gdje mi nisi mogla ništa. Gledala sam njih i zamišljala da sam kao oni, da se ne moram brinuti za tebe, hranu ili nešto treće.

I onda je počela škola. Tresla sam se kao šibica svaki dan kad bih išla u nju, ali sam ušla i ponašala se kao da se ništa nije desilo.
Nakon par tjedana bilo mi je sve lakše i lakše i shvatila sam da sam jača od tebe, i da si ti jedna velika iluzija.

Kad god bi me zabolio trbuh, ušutkala bih te i trbuh bi me prestao boliti! Bolje od Neofena, zar ne?

Ponovno, malo po malo sam te ušutkivala, i zapravo, ovog trenutka te ušutkujem ovim pismom, jer se ne vraćam na početak.

Znam da ćeš mi praviti društvo još puno mjeseci, ali jednog dana ćeš nestati, samo moram vjerovati u to.
...

Vjerujem da vam ništa nije jasno, pa mi dopustite da vam objasnim:
Ja imam anksioznost/anksiozni poremećaj već par godina, od 11. godine.
Anksioznost je tjeskoba koja nastaje zbog fobije od nečega, a popračena je i napadajima panike. Ja cijeli život imam emetofobiju, strah od povraćanja.
Znam da zvuči smiješno, ali jednostavno se užasavam toga, a priviđalo mi se da mi je stalno mučno, a zapravo sam si to samo umišljala.
To je prevladalo mojim životom, te sam morala potražiti pomoć, ali sam kao što vidite puno bolje, i iskreno se nadam da će to tako i ostati.

Ne znam broj postova koje sam započela pisati na ovu temu, ali nisam znala kako da vam to objasnim, pa sam na kraju odlučila napisati ovo pismo anksioznosti i ukratko vam objasniti što se zbiva samnom.

Hvala na čitanju <3

Instagram: @moonstears
Ask.fm: @moonstears
E mail: arianastears@gmail.com
Facebook: moonstears
Twitter: @moonstears05